Mežnjarica teta Nada
Besedu divani prostriveni oltar
I poštirkane uokolo bele cakne,
O vridnim rukami selske žene
Ke su godinama švičku crkvu redile.
Nediljon jutro iza desete ure
S naramkon cveća i peglaninom,
korača lagano prema crkvi,
mežnjarica teta Nada,
S velikin srcon i svakakvon fininon.
Svakome ki naide
Besedu mirnu rado uputi,
Nit glasna nit tiha,
Uvik sređena, začešljani lasi
svaka joj na mesto uvik stigla.
Popali sviće i okiti oltare
Svakojakin cvećen iz svoga vrta,
Pa načas kad zažmirin čini mi se,
da oltar u njezinome cvetnjku blista.
Prolazile su tako njezine godine,
Donašale i lipe i teške dane,
Nosila je boli u sebi i u tišini ga rešavala.
A narodu švićkon, crkvi i familiji svojoj
najbolji del od sebe dala.
Zaspale su zoron te blage oč
iDok su svirale anđelske zadnje trube,
Zasijal je u srcu smiraj na čas
I zauvik su se prekrižile te vridne ruke.
Al nemore nikad utihnut beseda
Ča je tumači potiglani miljetić
I anđeli maći kod oltara,
Kako je crkvu s ponoson i dušon
Redila naša mežnjarica teta Nada.
I kad se svetome Ivanu
K maši, uz brinu, nediljon penješ,
Baci oko prema švičkon vrvu,
I vidit ćeš jopet nakićene oltare i anđele kako viridu
Prema mestu di se sad preselila,
Pa i tamo koperte i cakne,
mežnjarica teta Nada jopet tigla.
Nada Rogić
26.7.2023.godine.