NASTAVAK: Prema cjelovitijem shvaćanju i provođenju odgoja u vjeri - otklon nekih nesporazuma: školski vjeronauk i župna kateheza?
4. Župna kateheza da! Ali ne kao 'kopija' školskog vjeronauka
Dok je po sebi jasno značenje riječi 'vjeronauk' (učenje kršćanske vjere), izgleda da za dobar dio kršćana to nije slučaj kada sa spominje 'kateheza'. S njome se vraćamo u prva kršćanska vremena kada je više bila u upotrebi i na cijeni. Izvorno katehizirati (kateheza - prema grčkom) dolazi od glagola 'katehein' a to znači 'odjekivati', činiti da nešto odjekne (odozgor). To znači da bi ono što se na vjerničkom susretu govori ili čini trebalo odjeknuti u duši prisutnih, da to čak predvoditelj (kateheta) vidi i osjeti. On tako vodi susret da prisutni budu zahvaćeni određenim sadržajem, da budu osposobljeniji Boga voljeti, hvaliti i slaviti. A ako vjerujemo, što je i bitno za kršćane, da se okupljamo u Kristovo ime, da nas ujedinjuje Duh Sveti, onda vjerujemo da on daje i snagu da se otvorimo njegovim pozivima i darovima.
Izgleda da je problem što nemali broj ne samo djece već i odraslih nije spreman na to da bude 'iznutra zahvaćen', da svoj život mijenja prema Kristovu prijedlogu, odnosno da prihvaća trajno napredovanje (popravljanje) a to znači obraćenje, a time i novi život. A s druge strane to znači da je nužno dati slavu i hvalu Bogu, prihvaćati njegovu snagu koja se nudi kroz molitvu i slavlje sakramenata, posebice kroz euharistiju ili misu. A sve to vodi prema djelovanju iz vjere, odnosno življenju i širenju ljubavi prema Bogu i bližnjemu.
Dakako, nemali dio odgovornosti zašto se ovo na župnim katehetskim susretima ne događa imaju i oni koji su za njih odgovorni, od župnika do kateheta. Jednom konačno treba shvatiti da župna kateheza nije 'kopija' školskoga vjeronauka, ni u sadržajnom ni u organizacijsko-komunikacijskom smislu. Ona školski vjeronauk pretpostavlja, da bi na njemu sada dalje 'gradila', pomagala u rastu vjere. Dakle, kateheza ide dalje prema uvođenju u iskustvo vjere, u zajedništvo u vjeri, u slavlje i život iz vjere. Zato postoje i posebne smjernice Hrvatske biskupske konferencije u više dokumenata. Šteta je što ih i roditelji nisu dobili u ruke pa da vide koje se novo bogatstvo tu nudi, posebice za prvopričesniku i potvrđeničku skupinu. Jer župni susreti moraju biti takvi da se na njih ide ne zato što se mora, već što se bez njih ne može, i što se tiče sadržaja, načina i ljepote događanja.
Župna je kateheza fleksibilnija, ona je u posebnom crkvenom ambijentu, tu su okupljeni oni koji ne dolaze na neki 'školski sat' (jer moraju) već oni koji Krista žele slijediti, s njim drugovati i njime se hraniti na euharistijskom slavlju (misi). Zato se ti susreti, odnosno župna kateheza, ne nazivaju 'župni vjeronauk', već zapravo 'katehetska slavlja' u kojima je prisutan molitveno-slavljenički element. Poučni dio temelji se na porukama liturgijske godine, u pojedinim njezinim etapama. Tu su najprije 'jaka vremena' kao što su Došašće/Božić i Korizma/Uskrs, a onda i niz drugih prigoda, vezanih uz veće svetkovine. Sadržaji iz Vjerovanja Crkve, kao povijest spasenja, na župnoj katehezi se ne samo uče već i slave. Upravo je to posebnost župne kateheze da se pojedine tajne vjere proživljavaju u posebnim vremenima, kao npr. 'i utjelovio se po Duhu Svetomu, rođen od Marije Djevice', u Došašću, 'mučen pod Poncijem Pilatom, raspet, umro i pokopan u korizmi odnosno u Velikom tjednu, te 'uskrsnuo od mrtvih...' u uskrsnom vremenu. To se odnosi i na sakramente, posebno krštenje u vrijeme korizme i u uskrsno vrijeme jer ono pretpostavlja obraćenje i život novoga čovjeka, itd. Tu, su i pojedini kršćanski običaji (vezani uz neke blagdane ili svece), inače medijski dosta reklamirani, ali i često 'ispražnjeni' od kršćanskog značenja (dovoljno je samo sjetiti se svetkovine Svih svetih, vremena Došašća-Božića, i dr.). Jasno je da te događaje i običaje uz njih vezane, treba obogaćivati odnosno oplemenjivati kako bi mogli biti prenositelji iskustva vjere. A za to nema prave prilike, niti je tu pravo mjesto, u školskom vjeronauku. Stoga nije dobro da neki župnik misli da je dovoljno da se sve to 'obavi' u školi, pa da i najuža priprema za prvu pričest i krizmu dogodi na vjeronauku u školi. Često to čine jer i sami roditelji na neki način 'prave pritisak' na župnika time što djecu ne šalju na župne katehetske susrete, opravdavajući se da su prezauzeta drugim aktivnostima.
S druge strane, ovi katehetski susreti predviđaju i tzv. katehetske zadaće, što znači da ono što se radilo, odnosno raspravljalo i doživjelo (kroz učenje i molitvu), prenese u život, počevši od pojedinih zadataka u župnoj zajednici do ponašanja i svjedočenja u javnosti. Začuđujuće je da se dobar dio roditelja izvlači od angažmana u svojoj župnoj zajednici, pa prema tome to savjetuje i djeci i mladima. Zato je važno da se formiraju i katehetski susreti za odrasle, odnosno za roditelje (barem povremeno), nekada i zajedno s djecom i mladima. Najbitnije je da se događa zajedništvo, međugeneracijsko prenošenje iz vjere i učenje za djelovanje i življenje iz vjere.
4. I na kraju: 'Ovako dalje ne može'
Na župnicima, župnim zajednicama i roditeljima je da prihvate nove smjernice i odgovornosti. Jer mnoge stvari, kako sada stoje, naprosto ne mogu izdržati. Uz ostalo i činjenica da roditelji šalju i dovoze djecu na misu, ali potom (posebno u gradovima) produžuju u 'šoping' ili kafić da bi se poslije po njih vratili. Što i za njih nije misa, što i za njih nisu susreti odraslih u župnoj zajednici u vidu produbljenja i drugačijega življenja vjere? A da sve bude još zanimljivije za Prvu pričest i Krizmu (firmu) utrošit će se silni novci, čak uz posudbu ili na kredit, da bi se organizirala gozba u nekom restoranu, uz činjenicu da mnogi od prisutnih nisu bili na slavlju, nisu sami pristupili pričesti ili nisu krizmani. I 'finale' svega je da djece i mladih poslije krizme nema na misi niti uopće u župi, jer oni su, kao i roditelji, 'obavili' što treba. Očito je da 'ovako dalje ne može' te da je krajnje vrijeme da se na nekom forumu, nekoj župnoj tribini ili slično, jasno i otvoreno postave ova pitanja kako od kršćanstva ne bismo načinili neku 'limunadu' ili ga pretvorili u lijep običaj koji 'ponekad' dobro dođe. To očito nijedan dobronamjeran kršćanin, a najmanje roditelj, ne bi želio. Međutim, što ako i nesvjesno tome se pogoduje?
5. U pitanju je župna zajednica i potreba njenog 'novog lica'
Nema sumnje da sve rečeno upućuje na pitanje koliko današnje župne zajednice mogu odgovoriti pozivu na novi projekt odgoja u vjeri. A on nije samo djelo vjeroučitelja pa i najrevnijega župnika ili katehete već cijele župne zajednice. Očito je da i vjeronauk u školi, a posebice župna katehetska okupljanja neće imati uspjeha, barem na 'na dužu stazu', ako ne bude osigurana podrška župne zajednice, posebice župnog pastoralnog vijeća. A ona je danas, u mnogim sredinama, gotovo nezainteresirana za vjeronauk i katehezu, kao da se to nje ne tiče. Zar nije upravo jedan od njihovih temeljnih zadataka da se, vidjevši udaljavanje nakon krizme većega broja mladih, pita: priprema li župa na 'obavljanje sakramenata', često s 'oproštajem od Crkve', barem od nedjeljne mise ili za vjeru u Krista, za istinski susret s njime koji se događa svake nedjelje? Činjenica je da niz čimbenika djecu i mlade, pa i odrasle, danas odvlači od vjere i sudjelovanja u nedjeljnoj misi. Oni su izloženi raznim ponudama. Upravo zato župna se zajednica mora više 'udružiti' u jedinstvenoj odluci da bude jača podrška vjeroučiteljima i katehetama. U tom smislu, mora se postaviti pitanje: koliko i kakvo zanimanje postoji za vjeronauk u školi? Vjeroučitelji u školi i kateheze u župnoj zajednici trebali bi imati prilike da župljane izvijeste o svome radu, o eventualnim problemima u kojima i oni mogu pomoći.
Vjeroučitelji u školi govore djeci i mladima koji žele živjeti svoju vjeru da je potrebno daljnje uključivanje u župnu zajednicu, ne samo radi proslave sakramenata. Dakako, župe bi trebale više oduševljavati djecu i mlade i preko liturgije odnosno nedjeljne mise. Ako djeca i mladi, kao uostalom i neki bogotražitelji koji se u crkvu povremeno navrate, vide da je to zajednica pomirene braće i sestara, da tu vjerenici aktivno sudjeluju, da se poslije mise (kada je to moguće) i u posebnim župnim dvoranama zadržavaju, podržavaju i zanimaju jedni za druge, onda će i njih to zahvatiti. Rado će tu dolaziti pa i onda kada roditelji ne idu na misu.
S druge strane, već dugi niz godina naglašava se da kateheza nije samo za djecu i eventualno mlade, već u prvome redu za odrasle. A upravo je 'hrvatski problem' nepoučenost odraslih u vjeri, posebno mladih roditelja. Ako mnogi i poznaju dobrim dijelom kršćanstvo, međutim mnogi nisu ušli u iskustvo vjere unutar župnoga zajedništva. Stoga je jedan od najprečih zadataka u našim župnim zajednicama formirati barem povremene susrete za odrasle. Ako cijela zajednica ne uđe u taj 'katehetski krug', odnosno ako ne bude katehizirana, i najbolja kateheza za djecu i mlade ostaje praktički bez ploda. S druge strane, zajednica mora biti spremna prihvatiti inovativne impulse koji dolaze s katehetskih susreta, od djece pa dalje, bilo u nedjeljnoj liturgiji bilo uopće u životu župne zajednice.
Na kraju, i vjeronauk u školi i kateheza u župnoj zajednici ne mogu biti niti ostati izolirani od cjelokupnog života župne zajednice, od svega što se tu događa. Jer župa nije neka 'organizacija ili udruga' koja je 'svrha samoj sebi' i mjesto lijepih ceremonija. Uzalud sve to, kako kaže i Drugi vatikanski koncil, ako sve što se u njoj događa ne smjera prema zajedničkom hodu prema zrelosti vjere. A to se ne može događati bez raznovrsnih katehetskih susreta. Zato se o njima trebaju svi brinuti i u njih uključiti. I u katehezu, kao prvenstvenu zadaću Crkve, ulagati najbolje snage i sredstva, rekao je već davno sv. Ivan Pavao II. (papa).
Vjeroučiteljica i katehistica