NOVOGODIŠNJI KRŠĆANSKI IZAZOVI

Piše: prof. dr. Milan Šimunović

"U borbi života dao vam Gospodin čvrstu vjeru, radosnu nadu i djelotvor­nu ljubav" - tako glasi jedan od blagoslova koje svećenik izgovara nad narodom na kraju mise u vrijeme Došašća.

Moram reći da je ovaj tekst 'nabijen' jakom porukom i za ovu našu današnju situaciju. Dok često pasivno očekujemo da nam netko, roditelji djeci, ova ili ona vlast svima, osigura bolji život, ova formula blagoslova podsjeća nas da u toj 'životnoj areni' nemožemo, i ne smijemo ostati puki promatrači, nego se uključivati od malena do kasne starosti uključiti u 'borbu života'. Možda nam ovaj izraz 'borba' nije baš simpatičan, jer ima i neke druge prizvuke. Stoga treba reći da ga ovdje upotrebljavamo u smislu zauzetog zalaganja za neku stvar ili program, od borbe za preživljavanje, kao što je sada slučaj u ovoj virusnoj situaciji, što se osobito odnosi na roditelje, od borbe za dosto­janstvo čovjeka i njegovo pravo na život, za bolji standard, sve do borbe za određene svjetonazore. Što se tiče kršćana jasno je da je Evanđelje kao i apostolsko propovijedanje, te cjelo­kupno naučavanje Crkve svima poziv na veći angažman oko 'svoga spase­nja' i preobrazbe svijeta evanđeoskim duhom. Istinsko kršćanstvo, do srži zadojeno evanđeljem, ne zna za nemar i pasivnost, ono je čisti dinamizam u pripremanju ostvariva­nju kraljevstva Božjega.

Zanimljiva je primjedba nemalog broja kršćana, pa i svećenika, da smo ranije u bivšem sustavu - bili nekako zauzetiji i jedinstveniji, jer smo znali 's kime nam se boriti'. Sustav, utemeljen na marksističkoj, odnosno, ateističkoj ideologiji, bio je više nego prepoz­natljiv 'protivnik' jer je vodio sustavni program 'ispiranja mozga' od religije, nacionalnog identiteta, i da dalje ne nabrajamo. Premda ga danas 'nema', pitanje je u kojoj su se mjeri stvarno mnogi povukli. Ostale su njegove 'krhotine' kao način mišljenja, makar i pod zastavom borbe za prava čovjeka, za socijalnu pravdu i drugo. A što se vjere tiče 'prerušio' se u svojevrsnog prijatelja koji želi 'ići na ruku Crkvi', a zapravo s njom manipulirati. Neki su 'na brzinu' postali 'dekorativni vjernici', jer to odgovara sadašnjem trenutku. Ali ne treba se zavaravati i misliti kako im je puno stalo do religioznih vrednota i kako neće u pogodnom momentu pružiti otpor njihovu prodiranju u javni i društveni život.

S druge strane, izgleda da se kršćani sve slabije snalaze u 'borbi' protiv utjecaja brojnih ponuda potrošačkog društva 'na veletržnici ideja i stvari'. Utjecaj agnosticizma i relativizma koji pothranjuju religiozni indiferentizam sve je veći tako da religija, religiozne vrednote, štoviše i egzistencijalna pitanja gube na značenju. Ostaje se 'na površini' i živi se 'kao da Boga nema', a da se o Crkvi i ne govori. To stanje nije ništa manje zabrinjavajuće i razorno od otvorenog ateizma.

Što nam je činiti? Slijedeći dva klasična usmjerenja u djelovanju Crkve, tj. prema unutra i 'prema vani', usuđujem se naglasiti dva temeljna zadatka: nova evange­lizacija Crkve s jedne i javnostis druge strane. Slavlje Božića trebalo bi nas podsjetiti da se Božji Sin nije utjelovio zato da ostavi čovječanstvo ondje gdje je bilo, nego da ga povede tamo gdje bi moralo biti. Da bi do toga došlo, potrebna je nova evangelizacija Crkve, odnosno svega naroda Božjega. Ona bi se trebala očitovati u sustavnoj vjer­skoj formaciji laikata kao i unapređivanju dostojanstva liturgije da bi bila ljepša, svečanija i Bogu ugodni­ja. Ovo je vrijeme da se složimo oko programa evangelizacije vjernika laika, počevši od roditelja koji su prvi nositelji religioznog odgoja i prve evangelizaci­je djece u obitelji, do onih laika koji svojim profilom i položajem u društvu mogu više učiniti na podizanju kvalitete vjerskog života i preobrazbe društva. Smatram da laicima treba omogućiti drukčiji pristup teološkoj i vjerskoj literaturi, pa bi u tom smislu valjalo organiziranije pristupiti otvara­nju župnih klubova i čitaonica. Nije ovo vrijeme 'koronavirusa' upravo i za to prikladno, kada ne postoje mogućnosti za neka posebna župna okupljanja? Upravo bi sada dobre knjige mogle 'spasiti situaciju',u smislu svojevrsnog osobnog i 'kućnog seminara' za produbljivanje nekih pitanja koja ćemo kasnije, kada sve ovo prođe, moći iznositi na manjim ili većim okupljanjima unutar župne i biskupijske zajednice. Sjetimo se samo kako je 'dobra knjiga' odi­grala veliku ubogu u vrijeme 'Katoličkog pokreta' još prije drugog svjetskog rata. Danas imamo toliko toga, silnih kvalitetnih izdanja, od katoličkih tjednika, mjesečnika i drugih listova do raznih knjiga koje nisu samo za neke stručnjake već, barem neke, za sve vjernike. To ostaje najčešće 'mrtvi kapital', a na razini župnih zajednica za to se i ne zna, jer nema načina za dobru 'reklamu', za informaciju. Gdje je završio i strateški evangelizacijsko-katehetski dokument "Da vaša radost bude potpuna", koji, s osobitim naglaskom na katehezi u diferenciranim oblicima, upozorava na stvaranje 'novoga lica župne zajednice', a onda i Crkve. Nikad nije kasno, još se može doći do toga i drugih crkvenih dokumenata i sada iskoristiti priliku da rast u crkvenosti.

Ne možemo se zadovoljiti primjedbom da je dosta biti dobar i pobožan vjernik praktikant. Vjernik mora biti na visini svog poziva, poznavati svoju vjeru i znati argumentirano razgovarati o nekim temeljnim pitanjima u svjetlu evanđelja, učenja Drugog vatikanskog koncila i papinih socijalnih enciklika. A predrasude što se tiče prisutnosti Crkve u svijetu, zaista su brojne. Danas se kršćanin mora pripremati 'da zna i da bude netko', uvažavan zbog zdravog razmišljanja i duhovne kvalitete života. To pretpostavlja nužno usmjerenje prema dinamiziranju kršćanskog života, od aktivnijeg sudjelo­vanja u liturgiji, kao vrhuncu i izvoru svega kršćanskog života, do svih župskih zadataka udruženih poglavito u nekim tijelima, kao što je župno pastoralno vijeće. Dakako, da to uključuje i novi odnos na razini klera laika, kako se i dalje ne bi pothranjivao određeni jaz, odnosno, podržavala slika 'dvodjelne Crkve.

Pastoralna teologija danas stavlja u središte svog zanimanja tzv. evange­lizaciju javnostiili javnog mnijenja. Od kolike je važnosti voditi računa o javnosti, odnosno o mentalitetima koji 'prevladavaju', ne treba posebno isticati. Njemački katehetičar Feifel svojevremeno je naglašavao kao temeljnu važnost da se čovjeku pomogne u spoznaji onih moći od kojih je zarobljen i koje njime vladaju. Stoga nije svejedno kako će se naši ljudi, poglavito mladi, snaći na 'tržištu ideja', među kojima, nažalost, prevladavaju one koje su ne samo zatvorene nego i izričito protivne utjecaju religije u javnom životu. Imajući to pred očima, veliki papa Pavao VI. u apostolskom nagovoru o evangelizaciji o suvre­menom svijetu, naglašava kako Crkvi nije stalo samo do toga da se Evanđelje propovijeda što više i što većoj populaciji. Njoj je cilj da se snagom Evanđelja takoreći isprevrnu mjerila ljudskog prosuđivanja, usta­ljene vrednote, interesi, misaona kre­tanja, ishodišna nadahnuća i životni obrasci koji su unutar ljudskog roda u suprotnosti s Božjom riječi i njegovim naumom spasenja. To je na liniji obraćenja ne samo osobne nego i kolektivne svijesti ljudi, a to znači i na liniji prevladavanja 'grješnih struktura'.

Nema sumnje da će pojedini kršćani u svojoj situaciji dobrim primjerom i zala­ganjem puno učiniti. Međutim, to neće tako lako ići dok se više ne udruže i organiziraju da bi bili izdržljiviji i efikasniji u 'toj borbi' za novi Božji svijet. Zato se vjerska izobrazba katoličkih javnih djelatnika za angažman iz vjere pojavljuje kao jedan od najprečih zadataka. Postoji nemali broj neformalnih i službenih grupacija vjernika laika koje valja podržavati. Međutim, osjeća se potreba njihovog susretanja i iz­mjene iskustava te izrade projekata na razini grada ili cijele nadbiskupije.

Aktualna (sve zamršenija) situacija Crkve i društva razlog je da se vjernici laici bolje orga­niziraju. Možda je, na društvenom planu, tome razlog razočaranje situacijom, ponudom političkih stranaka, nevjerica da se može išta promijeniti, i otud rast apolitičnost i sl. Očito je nužno na ovom situacijom reflek­tirati kako i vjernici ne bi potpali pod utjecaj indiferentizma i rel­ativizma, kada u drugi plan dolaze ili čak nestaju velike vrijednosti, gdje postaje svejedno o kakvoj je slobodi riječ, kada nisu bitni čak ni nacionalni identitet, ni svjetonazor, niti vjera ili čak mnijenje koje u biti ne štiti čovjeka nego ga vraća u novo 'ropstvo duha i kulture'? U tom smislu ukazuje se žurnim i odgoj za političko djelovanje kao i odgoj vođa koji će biti spremni uložiti svoj život u borbi za nove odnose, usmjerene na 'prepravljanje kršćanskog tkiva ljudskog društva'. To su riječi Ivana Pavla II, koji kršćanima naglašava da je "kucnuo čas za pothvat nove evangelizacije". Evo prilike za sve nas da u Novoj godini o tome više razmislimo i nešto učinimo. Svako povlačenje ili pasivnost bili bi grijeh protiv Duha Svetoga koji je prema riječima Ivana Pavla II, i za našu epohu "glavni protagonist nove evangelizacije".

Očito će se, i nakon koronavirusa, više toga mijenjati i u djelovanju Crkve. Kršćani će se trebati poput Blažene Djevice Marije više otvarati djelovanju Duha Svetoga. Oni će se morati pitati, u konkretnoj župnoj zajednici, što bi danas trebalo učiniti da se Krist u svijetu 'utjelovi'. Drugim riječima, Crkva se ne bi smjela zatvarati jedino u okvire koji su joj namrli vjekovi, a tu se misli i na neke tradicije odnosno običaje koji više nisu 'nosivi' što se tiče prenošenja vjere. Ne možemo se više zatvarati u 'uljuljavati' u postignute uspjehe. Nije li i 'korona kriza' vrijeme preispitivanja nekih načina dosadašnjega djelovanja Crkve.

Makar zbog ove krize u danima oko Nove godine ne ćemo imati prilike za susrete sa susjedima, prijateljima, župljanima i onima na poslu, ipak možemo dobrim dijelom i putem telefona, sms-poruka, e-mail pošte a neki, osobito mladi, i na internetski način. Neki će pesimistički procjenjivati Staru godinu, osobito zbog virusne krize, a neće imati ni nekih dobrih očekivanja od Nove godine. Drugi će biti realniji. Bilo bi dobro da jedini i drugi mole ovu molitvu: Gospodine, dobro je da mi ove godine nije sve pošlo za rukom, inače bih od zanesenosti i uspjeha izgubio tlo pod nogama. Dobro je da nije uvijek bilo po mojoj volji, inače bih povjerovao da sam ja gospodar, a Ti, Gospodine, moj sluga.

Kršćanin će imati dosta prilika da bude pravi kateheta, a to znači onaj koji će se nastojati izjašnjavati se tako da njegovo mišljenje u duši sugovornika odjekne izazovno i zanimljivo. Pružaju nam se prave prigode da 'dođemo do čovjeka', osobito onoga vjerski rubnoga. Jer ovo su dani kada su mnogi spremniji da budu čovjekoljubiviji, bliži drugome, istinitiji, pravedniji i odgovorniji. Čak i bez obzira na intenzitet vjerovanja u istinsku Božju ljubav, uvjerenje da Bog vodi povijest makar i po 'krivudavim crtama', kršćanin se ne predaje. Svoga sugovornika, kod kojega će se i po Novoj godini prevladavati 'crni tonovi', mogao bi katehizirati riječima negdašnjeg velikog francuskog pisca G. Bernanosa koji 'žalosnim svecima' odnosno ljudima koji se ponašaju 's prigušenom tugom' poručuje: "O vi, pobožna braćo i sestre! Imate evanđelje kao program, a pravite od sebe strašila za slobodne ljude i siromahe... Pitamo se, što to radite s milošću Božjom? Ne bi li ona morala zračiti iz cijelog vašeg bića? Kamo dobijesa skrivate svoju radost"!"

Marija, koju na Novu godinu slavimo kao Bogorodicu, gledala je sve što se događa u svezi sa Novorođenim kraljem. Ona je sve 'pohranjivala' u svome srcu, o svemu razmišljala, to njegovala kao najveću dragocjenost. Nova godina je prilika da se orijentiramo pitajući se 'gdje smo i što smo kao ljudi i kao kršćani' u svojim obiteljima i župnim zajednicama. Koliko računamo na Krista i želimo s njime stvarati 'novo lice' svojih obitelji i župnih zajednica? U tom smislu uputno je samima sebi postaviti katehetski upit: jesam li se, i koliko, predao Duhu Božjem da me preoblikuje, da 'isprevrne mjerila mojih prosuđivanja' koja sam do sada imao u svome duhovnom rastu.

Isus je ljudima predložio utopiju: zajedništvo s Bogom i zajedništvo ljudi s ljudima. A ta je utopija ili priželjkivana budućnost pokrenula i - barem dobrim dijelom - preokrenula povijest. Sve su svece pokretali utopistički ideali, ljudski neostvarivi. Pa ipak, utopija je, (prema kojoj je čovjek psihološki usmjeren), učinila da su sveci, potpomognuti Božjom milošću, učinili, ljudski govoreći, nemoguće stvari.

Kateheza je nužno okrenuta budućnosti. Neophodno je, dakle, biti prorok, tj. vjerovati u vrijednost utopije, čiji je zadatak anticipirati u bliskoj prošlosti posljednju kršćansku utopiju. Ona je svjetionik koji osvjetljuje hod ljudi, cilj koji nas pokreće, magnet koji nas privlači. Zašto ne vjerovati da kršćanska utopija može mijenjati i ovaj naš svijet otuđenosti, apatije i beznađa? M. L. King, borac za crnačka prava u Americi, svojevremeno je rekao: "Mi smo sanjali za blisku budućnost. Kad jedan sanja, to je utopija, kad više njih sanja, to postaje zbilja".

Što se tiče stvaranja 'novog lica' župne zajednice treba reći da, ako više svećenika i vjernika zajedno 'sanja' kako će izvesti nešto 'novo', to onda može postati prava 'pastoralno-katehetska zbilja'. Drugim riječima, ako se uvjere da je putem obnovljene župne kateheze moguće korjenito obnavljati župnu zajednicu, to može biti jaka duhovna sila koja će to i ostvariti.

O tome će drugom prilikom biti i ovdje riječi.