SPOMEN SVIH VJERNIH MRTVIH DUŠNI DAN (Utorak, 2. studenoga 2021.)

Smrt nas dira i 'razdire'
Kada čujemo ili doživimo da je netko umro, osobito od naših poznatih, a da i ne govorimo o prijateljima ili ukućanima, to nas jako dira. Za nekima žalimo, za nekima nam se srce kida. I o onima koji nam nisu bliski ili u rodu mislimo s određenom nostalgijom, sa žaljenjem .... I u pjesmi posvećenoj Majci Božjoj "Stala plačuć..." zbog razapinjanja njena Sina Isusa, moli se -pjeva "razdire se srce njoj". Dakle, sasvim je normalno da nam suze dođu na oči, da čak i zaplačemo.
I naši sudovi i o onima koji su umrli postaju poslije smrti nekako odmjereniji, počinjemo im manje toga 'zamjerati', jer osjećamo njihovu nemoć da se brane, i zato kažemo "neka im Bog dȃ duši lako ...", "Neka im Bog oprosti". I mnogo toga im opraštamo, mnogo im toga ne uračunavamo u zlo, jednostavno zato jer su mrtvi. I nesvjesno doživljavamo da smo svi samo ljudi, kojima prijeti isti 'neprijatelj' - smrt.
Čini se da smo u ove dane, danas na Dušni dan na poseban način, raspoloženiji da se s pijetetom i poštovanjem spomenemo svih mrtvih, svih vjernih mrtvih. Priznali to ili ne, nekako nam se srce 'razdire', misleći da ćemo i mi jednoga dana završiti kao i naši pokojni.
Ipak kršćanin se ne 'predaje' - misli nešto drugačije
Pozivamo se na Bibliju koja govori o čovjekovoj smrti kao o 'etapi procesa života'. Ono što je sigurno jest život, a život je micanje, razvoj, proces. I jedan stadij toga života jest i smrt. Kršćanin vjeruje da, ako je na početku svega događanja život, onda i budućnost ne bi smjela biti nego život. I na Misi za pokojne svećenik moli da se "život mijenja a ne oduzima i pošto se raspadne ovozemnog boravka stječe se vječno prebivalište na nebesima". Znači, postoji vječni život, besmrtnost. Isus, kao najvidljivija objava Boga, kaže da je "Put, istina i život". I u pravo shvaćanje Boga uključen je život kao čovjekovo sigurno odredište. I Isus, kao bogočovjek, stigao je na to "odredište", iako je umro. Ali je uskrsnuo. I čovjekovo umiranje jest put do uskrsnuća, do toga 'ustajanja' u novu etapu života.
I zato je Dušni dan drugačiji za vjernika
Postavlja se temeljno pitanje: hoće li ovaj dan spominjanja (svih) umrlih biti nošen vjerom da čovjek umire, ali ne nestaje? Da se čovjeku otvara put u novi život? Ako vjerujemo u Boga, onda živimo u znaku nade i perspektive. I današnji dan je na neki način poseban po tome što svi živi na neki način 'drugujemo' s našim pokojnicima kada ih se sjećamo, u kući ili na njihovim grobovima, zapalimo svijeću i donesemo cvijet, što su znakovi života i nade. Misli nam se okreću prema budućnosti, s mislima da ćemo ipak jednoga dana biti s njima u konačnom i neprekidivom drugovanju. A to nam jamči vjera u Boga.
I na kraju: umiremo u Gospodinu.
I molimo: "Nebeski Oče, Bože živih i umrlih, u času ovoga spomena i molitve za pokojne obraćamo se Tebi, svojoj snazi i potpori; podrži u nama vjeru u Tebe Boga života i nade, i daj da tu nadu uvijek potičemo i podržavamo u svima koji Te ne znaju ili Te niječu a potrebni su također nade i života."
Preporuka:
1. Zapalimo u svojim obiteljima svijeću, uz Isusov križ, i zajednički se pomolimo za sve naše pokojne, barem jedan: OČE NAŠ ........
i recimo na kraju: POKOJ VJEČNI DARUJ IM GOSPODINE.
I SVJETLOST VJEČNA SVIJETLILA NJIMA.
Počivali u miru. Amen
2. Slično postupimo i nad grobom naših pokojnika. Obično se događa da mnogi stoje uz grob, ili nijemo gledajući ili promatrajući koliko smo cvijeća i svijeća donijeli, kako sve to lijepo izgleda, uspoređujući se sa drugima (s njihovim grobovima).
Pozvani smo, i to nam je dužnost, prekrižiti se, pomoliti se za naše pokojne, štoviše i za sve koji počivaju na tom groblju.