Švička laterna
Zamučalo selo od pregorke tuge
Pod belin se mrazon pravi da spi,
Zagrnulo se u crnu žalovnu farbu
I samo još ponegdi svetlo gori.
Jutros ni ćeko u dvorišću ne laje
Nit pivac piva da kazuje novi dan,
Svak utiho bez svetla ovcama daje
A materino srce iska, morda je bil samo san.
Svetlo i tama brojidu mučne dane,
Čemer se tiska i srdašca ledi,
I vranac jutros zanimil uz jasle
Koplje nogon na mestu, ukopal se i stoji.
Misec je noćas ćućil u magli
Brojil je numere di ka laterna gori
I zvezdice i oblaci se tužno poslagali
A moja se Švica noćas pravila da spi.
Laterna sad sija na nebu, gori,
Bog ju je zel sebi za nebesku zvezdu,
Putuje sad uzbrdo kaj vojnik u koloni
A gorila je čisto i hrabro za života doli.
Pred smrti zadrće svako srce
I beseda u grlu stisne kad vapi spas,
il pravda ili milost svaki se pita
Dok zvono pozivlje na zadnji čas.
Nada Rogić13.3.2023.