IN MEMORIAM : Ivica Žunić i Dražen Rubčić

Prosinac 1991. godine bio je neobičan mjesec, vrlo hladan. Živjelo se tiho, pokušavalo se živjeti normalno koliko je to bilo tada moguće. Gotovo svaka kuća tada je imala bar jednog člana obitelji koji je bio "pod puškom" i sve obitelji živjele su za te dane kada bi njihovi najmiliji dolazili sa smjene, kako se to onda govorilo. Kada god bi se začuli pucnjevi u daljini srca su se kamenila i nestajao je dah. Samo da se vrate ... to je bila često ponavljana rečenica majki, žena i djece. I onda je došao taj 19. dan. Naizgled miran dan, bez pucnjave i granata, nažalost po dvije švičke obitelji bio je pogibeljan. Toga dana poginuli su Ivica Žunić i Dražen Rubčić. Vijest je skamenila ljude, a obitelji hrabrih junaka nepovratno je taj događaj zavio u crno.

Danas, 31. godinu poslije ponekad mi se čini da smo zaboravili svoje mještane, možda premalo pričamo o njima i njihovim vrijednostima. Ponekad mi se čini kao da ih je netko ukrao, presjekao njihove mladenačke snove, a mi ih s nadolazećim godinama polako i zaboravili. Volim se prisjećati svojih dragih mještana i o njima pisati priče, sve sa željom da ih tako otmem zaboravu, jer sve što je napisano ima šansu da preživi i da netko ipak pročita i tako ih se prisjeti.

Priča "Žuti fićo" posvećena je Ivici Žuniću a "Gitara bez žica" posvećena je Draženu Rubčiću kako bismo ih pokušali iščupati iz zaborava današnjeg života u Švici i bar na trenutak podsjetiti na ono što su bili: nezaboravni, posebni, heroji Domovinskog rata. Neka im je vječna slava i hvala.

Žuti fićo

Ivica Žunić, rođen je 1.1.1960. godine kao prvo dijete od majke Anke (rođene Rožman iz Kutereva) i oca Andrije. Imali su još četiri kćeri: Lucija (1961.), Zorica (1963.), Vesna (1966.) i Božica (1970.). Obitelj je živjela skromno od poljoprivrede i očeve plaće. Tada su Švičani većinom radili i GP Primorje, pa je tamo bio zaposlen i Andrija. Malene su to bile plaćice, pa je da bi prehranila obitelj i majka nadničarila po njivama i većinom za plaću dobivala hranu. Ispričala mi je to najmlađa kćer Božica sa suzama u očima, prisjećajući se tih dana djetinjstva. Živjelo se siromašno ali vrlo sretno i zadovoljno.

Ivica je bio posebno dijete, vrlo nestašan ali s osjećajem za pravdu i slabije, vrlo ponosan, nije se dao vrijeđati. Od malih nogu posebno se isticao radom i mlađe sestre poštovale su ga i bojale ga se više nego oca i majke. Tijekom školovanja u osnovnoj školi u Švici nesuglasice s nastavnikom dovela su ga do izbacivanja iz škole pa se dalje nastavio obrazovati u večernjoj školi u Otočcu. Zaposlio se nakon povratka iz JNA i on u GP Primorje. Bio je vrijedan radnik, poštovan, te je nakon povratka sa rada iz Iraka sagradio i kuću u Švici u dvorištu male obiteljske kućice.

Ivica je bio vrlo naočit mladić, strah i trepet, kako su ga neki nazivali. Nije volio nepravdu i branio je slabije, ali i živio vrlo povučeno. Imao je svoj auto - omiljeni žuti fićo, i po njemu je bio prepoznatljiv 80-tih godina u Švici, a i mnogim djevojkama je izmamljivao osmjehe i uzdahe svojom pojavom. Ako mu se netko i zamjerio ili je bio s njim u nekoj svađi ili razmirici, bježalo se i sklanjalo kada bi žuti fićo naletio cestom. Početkom domovinskog rata Ivica je pristupio 133. brigadi. Odlazio bi i dolazio sa smjena branitelja sa položaja sve do tog 19. dana prosinca 1991. godine. Od tada je Ivica postao nažalost samo uspomena.

Obitelj je utihnula nakon njegove pogibije. Kroz nekoliko godina je umro je i njegov otac već s dobrano oslabljenim i oboljelim živcima, a majka Anka poživjela je duže. Crnina joj je bila nastavak života, izvana i iznutra. Ivičinim odlaskom urušila se i polako nestala cijela obitelj. Ponekad se provezem tim dijelom Švice, zastanem, pogledam usnulu kuću i osamljeno dvorište, sjetim se Ivice i parkiranog žutog fiće, njegovog radničkog veselog duha i ponosa koji nije klecao ni pred kim.

Rat je pretvorio žive priče u uspomene, žuto u crno, sreću u tugu, život u smrt. Izvana običan čovjek velikog duha nestao je iz svoje obitelji i iz Švice koju je jako volio i bio vezan za nju. Žuti fićo možda je ostao samo spomen u nečijem oku i osjećaj u srcu. Njemu u čast napisano je ovo sjećanje. Dio priče o životu obitelji Žunić i pogibiji Ivice ispričala mi je najmlađa sestra Božica kojoj se zahvaljujem na odvojenom vremenu. Ustupila mi je i nekoliko fotografija, koje će vam sigurno vratiti mnoga sjećanja na njega.

Nada Rogić

Gitara bez žica

Hrvatski branitelj Dražen Rubčić, rođen je u jesen, 6.listopada 1968.godine kao drugo dijete u obitelji Petra i Marije Rubčić (rođene Marinić) iz Švice. Osim Dražena, Petar i Marija imali su još dva sina, starijeg Davora (rođenog 1965.godine) i mlađeg, Zlatka (rođenog 1979. godine).

Otac Petar, kao i većina ondašnjih muževa u Švici, radio je u GP Primorje, a u slobodno vrijeme svirao je harmoniku, većinom po svatovima. Tako je kod svojih sinova i razvio ljubav prema glazbi. Majka Marija bila je domaćica i povremeno krojačica. Peteročlana obitelj je od toga živjela dostojno, te im ništa nije nedostajalo.

Dražen je kao dječak i mladić bio nestašan i zaigran, često bježao od svojih obaveza i prepuštao ih drugima. U svakom trenutku bio je raspoložen za šalu, ne samo na tuđi, nego i na vlastiti račun. Svatko tko ga je imao priliku upoznati zna da u njegovu društvu nikada nije nedostajalo smijeha.

Osnovnu školu završio je u Švici, a u srednju je krenuo u Otočac, ali ju nikada nije završio. Prije odlaska u vojsku JNA, Dražen se zaposlio u DiP-u, a većinu svoje dipovske plaće štedio je kako bi si kupio dugo željenu električnu gitaru.

Svaki slobodni trenutak provodio je u svom golubarnjaku, brinući se za svoje golubove, i svirajući harmoniku i gitaru te usput snivajući snove o vlastitom bendu. S Jasnom Šimatović oženio se vrlo mlad, u prosinac 1988. godine i dobio kćerkicu Maju. U Irak odlazi 1989.godine, a nakon dolaska iz Iraka, odlazi u Njemačku. Boravak u Njemačkoj ne traje dugo, jer ga 1991.prekida Domovinski rat. Naime, Dražen nije ni pomišljao ostati daleko od svoje obitelji i voljene domovine Hrvatske, pa ih dolazi braniti pristupajući 133.brigadi.

I na ratnom položaju Dražen ostaje ono što je oduvijek bio, veseljak. Svirajući svoju harmoniku, davao je ratnim kolegama nadu u bolje sutra, u prestanak rata, u dolazak nekih boljih vremena. Nažalost, on ih na ovoj zemlji nije dočekao. Njegov mladi život naglo je prekinut, sa samo 23 godine, padom granate na Gornjoj Dubravi u Otočcu 19.prosinca 1991.godine.

Svijet je stao na trenutak. Utihnuo je smijeh. Odložila se harmonika.

Tisuću pitanja u glavi, a nijedan odgovor. Zašto baš ti? Ti koji si se toliko smijao, ti koji si tako lijepo svirao, ti koji svoju obitelj ostavljaš iza sebe?

Nakon 31 godinu od odlaska, note omiljenih pjesama i zvonki smijeh i dalje odzvanjaju zidovima obiteljske kuće, a obitelj i prijatelji drže pogled hrabro uprt u nebo jer znaju da ih odozgor gleda i čuva najsjajnija zvijezda koju su u ovom životu imali prilike upoznati.

Dražena Rubčić